Naša udruga u Statutu ima upisano njegovanje povijesne tradicije 53. pješačke pukovnije. Iako 53. pješačka pukovnija nije imala sjedište u Požegi nego u Zagrebu mi ju njegujemo jer je nastala od Trenkove pandurske regimente. Krajem 2018. i početkom 2019. navršava se 100 godina od ukidanja ove slavne postrojbe koja vuče svoje korijene još od Trenkovih pandura iz 40-ih godina 18.
st. 53. pješačka pukovnija je postrojba sa najdužim trajanjem u Hrvatskoj vojnoj povijesti do danas.
Korijeni 53. zagrebačke pješačke pukovnije vezani su uz razdoblje rata za austrijsku baštinu i 1741. godinu, kada nastaje Pandurski korpus baruna Franje Trenka. Barun
Trenk, koji je služio u carskoj vojsci kao časnik, nakon izbijanja rata dobiva dozvolu
Marije Terezije za ustrojavanje postrojbe. Tijekom travnja i svibnja 1741., okupio je više
od 1000 dobrovoljaca, većinom iz Slavonije, nakon čega postrojba započinje svoj ratni
put. Taj pandurski korpus zadržava ustroj sve do 1745., kad Marija Terezija odobrava
Trenkov prijedlog da se poput regularnih postrojbi pretvori u pandursku pukovniju.
Nakon Aachenskog mira Trenkova pandurska pukovnija 22. prosinca 1748. pretvara
se u Slavonski bataljun. Nove promjene u ustroju nastaju početkom Sedmogodišnjeg
rata, kad je dekretom Dvorskog ratnog vijeća 8. rujna 1756. Slavonski bataljun pretvoren u redovnu pukovniju, koja je Carskim dekretom 20. listopada 1756. ustrojena u 53. pješačku pukovniju .
Kao dio vojnog sustava Habsburške Monarhije pa Austro-Ugarske, 53. pukovnija
bila je angažirana u sukobima u koje je ta europska sila bila uključena sve do njezina
raspada 1918. :
ratovima za austrijsku baštinu (1740.-1748.),
u Sedmogodišnjem ratu (1756.-1763.),
ratu za bavarsku baštinu (1778./´79.),
austrijsko-rusko-turskom ratu (1787.-1791.),
ratovima protiv Francuske (1792.-1815.),
u napuljskoj buni (1821.-1826.),
u sukobima 1848./´49.,
u ratovima 1859., 1866.,
u bosanskoj okupaciji 1878. pa sve do Prvog svjetskog rata (1914.-1918.).
Nakon završetka vojnih sukoba postrojbe se vraća s ratišta. Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije,
odlukom Hrvatskog sabora proglašava se (nezavisna) Država SHS sa sjedištem u Zagrebu.
Nestankom Austro-Ugarske nestaje i podjela vojske na
zajedničku i domobransku tu nastaje jedinstvena vojska Države SHS. Novi ustroj i
promjene zahvaćaju i zapovjednu strukturu 53. p.p. Njezinim novim zapovjednikom
1. studenog imenovan je potpukovnik Mirko Petrović koji u tu postrojbu prelazi iz
78. p.p.. Tek proglašena Država SHS proklamacijom 1. prosinca 1918. ulazi u novu
državnu zajednicu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Proglašenje ujedinjenja u
Kraljevinu SHS s oduševljenjem su prihvatili uglavnom oni koji su podržavali unitaristički krug oko Svetozara Pribičevića.
Oni su u Zagrebu 4. i 5. prosinca organizirali manifestacije podrške tom činu.
Na suprotnoj strani bili su Hrvatska pučka seljačka stranka i Stjepan Radić te Stranka prava.
Identificirajući se s republikanskim idejama,
u Zagrebu započinju i demonstracije protiv ukidanja hrvatske državnosti i stvaranja
Kraljevine SHS. Poslijepodne 5. prosinca 1918. veći broj vojnika 53. p.p. i 25. domobranske
pukovnije kreće iz Rudolfove vojarne u Kolodvorskoj ulici prema središnjem gradskom Trgu. Vojnicima se priključuje veći broj građana,na uglu Frankopanske i Ilice, nastojale su ih zaustaviti vladine snage, koje se nakon par hitaca u zrak povlače. Demonstranti nastavljaju prema središnjem zagrebačkom trgu uz povike podrške hrvatskoj republici. Ubrzo nakon dolaska na Trg bana Jelačića na
njih je otvorena vatra iz strojnica s okolnih kuća te je počeo međusobni sukob. Vladine
snage potisnule su protivnike novostvorene monarhije, a na mjestu sukoba ostalo je,
prema službenom izvješću 13 poginulih i 17 ranjenih, većinom iz navedenih pukovnija
i redova građana.25 U spomen na prosinačke žrtve na zagrebačkom groblju Mirogoju
podignut je spomenik a na Trgu bana Jelačića spomen ploća.
Ubrzo nakon tih događaja Narodno Vijeće donosi odluku da se obje pukovnije
raspuste, odnosno da se vojnici pošalju kućama, „da se svi krivci stave pod preki sud
i da se sve ostale njihove trupe u cijeloj državi SHS stave pod komandu Srpske vojne
misije“.
Suđenje protiv 23 vojnika sudionika demonstracija počelo je 27. prosinca u
Zagrebu. Među svjedocima koji su ispitivani bio je i zapovjednik 53. p.p. potpukovnik
Petrović. Njegov je iskaz oslikavao atmosferu koja je vladala u postrojbi neposredno
pred demonstracije. On je, došavši na čelo postrojbe početkom studenog 1918., držao
govor vojnicima koji je završio pozdravom kralju Petru, koji je prihvatilo tek nekoliko
vojnika, a u pozadini su se čuli povici „Živila republika!“. Vojni sud, nakon trodnevne
glavne rasprave donio je presude prema kojima je većina osuđena na zatvorske kazne
od 1 do 10 godina.
Nakon demonstracija 5. prosinca počela je reorganizacija vojske Države SHS pod
nadzorom srpske vojske i obračunom novih vlasti s hrvatskim kadrom.
U izvanrednom vjesniku naredaba od 4. siječnja 1919. donesena je zapovijed prema
kojoj se između 15. i 31. siječnja iste godine na području Hrvatske i Slavonije treba
razriješiti niz pješačkih pukovnija, a među njima i 53. zagrebačka.
Spomen medalje 53. pješačke pukovnije:
